nisam ljubitelj fish paprikaša niti ikakvih ribljih čorbuljaka pa kakav god da ju je majstor kuvao, ali...svaka čast ribljo čorbi. Zbog nje sam zavoleo ljutu hranu (ok. nisam manijak i ne preterujem ali volim i pikantno). Davno to beše. Ja sam bio klinac 5 razred osnovne škole, ratne devedesete i bivša krajina u baranji. Posle nekoliko neverovatno uspešnih ribolova sa tečama i bliskim prijateljima u kopačkom ritu (raju ala od štuka). Ni jedna nije bila ispod 4kg a bilo ih je par od 12kg jela je cela ulica i šire

nakupio moj teča željene ribe pa se odlučio kuvati paprikaš...naravno i on majstor

jeste vala. sečam se svi, a mnogo ih je bilo, svi su hvalili taj riblji paprikaš i jeli ko sumanuti. Sipali i sipali. Ali ja se vatam špikovane štuke prelivene tržaškim umakom. I sve se krijem da mi tu bljuzgu teča ne izlije u tanjur. Sečam se boje, bilo je lepo crveno ali pomisao na kuvanu ribu sve mi ogadilo...ipak dođe teča do mene, "bre, ako si lovio ima i da jedeš ovaj paprikaš"...kaže još nešto u stilu da pečenje imam svaki dan ali ovakvu čorbu

a ja se sve nečkam a uz to znam da je i zaljutio do koske. "Ajde ajde"..reče on. Nakrka on meni to i kaže danas češ da postaneš pravi čovek i ribolovac, ovo te ja krstim

Pun tanjur sam pojeo na silu da ga ne užalim i da me ne bi odbio povesti u opet onako sjajan ribolov. Moram priznati malo mi se i dopalo tamo pred kraj, i od tada jedem ljuto...dopalo mi se, ali mnogo sam se preznojio da bi zavoleo ljuto. Posle sam rekao teči kako mi se ljuto pomalo dopalo ali ne bih više kuvane ribe

A ljuto je bilo, do daske, i odrasli su se znojili, oni koji inače često jedu...kako je tek meni bilo dok sam jeo i posle kada sam mogao ...hmah hehe znate več šta
